da li sam to ja?

...smao kratko, da vam se ispricam sta me toliko dugo nemam..naime, u zagrebu sam i nisam se maknula od kad mi je poceo fax, a nemam net, jos uvijek i bit ce dobro ako cu ga uopce uspjet dobit ove godine...

...zato vas samo kratko pozdravljam, dobro sam, ucim, zabavljam se i jednostavno ne stignem i nemam mogucnosti nista pisat, ali vratit cu se ja, cim dobijem net...

i, da, sila neprilika, kako to da zelis u rijeku?? sta ti je to zagreb napravio da ga vise ne zelis kao svoj studentski grad? sorry, ali stvarno ti ne stignem citat postove, ni nikome, ispricajte me zbog toga...

i, jos smao nesto....above the clouds...predivna pjesma...zao mi je...sta je moralo tako zavrsit...bilo je predivno......... :*

...napokon sam nasla vremena..napokon sam stigla do kompa...napokon...imam inspiraciju, valjda..tj, napokon se sve nakupilo i imam tu odvratnu potrebu napisat sve..jer nemam kome sve to reci, a niti ne zelim..ma, uostalom...ne znam, ovo ljeto je bilo totalno..drugacije nego sta sam mislila da ce bit..i nego sta sam zeljela da bude...sve jer bilo..cudno...i nisam vise ista, ne, definitivno nisam...

"I was walking around, just a face in the crowd
Trying to keep myself out of the rain
Saw a vagabond king wear a styrofoam crown
Wondered if I might end up the same
There's a man out on the corner
Singing old songs about change
Everybody got their cross to bare, these days..."

...nekako..nista ne osjecam kako treba..to vise nije ono, nije me briga za nista, nego je to sad..jednostavno ne mogu..ne mogu trenutno osjecati ni ljubav, ni nekakvu griznju savjesti, ni suosjecati s drugima..kao da sam prazna, potpuno prazna..jedino sta mogu osjecat trenutno je neizmjerna tuga ili mrznja..kad pomislim na njega..trenutno za sve krivim njega...nekog njega kojeg jos nikad nisam spomenula a niti vise ne zelim..jednostavno ne mogu citati tude depresivne postove..ne mogu slusat tude probleme..to vise nisam ja...jer sam osjetila neizmjernu tugu i mrznju, koje nisam osjetila nikad prije u zivotu...i ne zelim nikome da tako nesto osjeti..i zato mi se sve drugo cini totalno beznacajnim...osjecam samo tu ljutnju, bijes, prema njemu, a znam da je besciljna, beskorisna i totalno neopravdana, ali ne mogu si pomoc...i za sve krivim njega, za sve sta osjecam i ne osjecam..i za sve sta radim..i za sve suze i neprospavane noci i...

"...She came looking for some shelter with a suitcase full of dreams
To a motel room on the boulevard
Guess she's trying to be James Dean
She's seen all the disciples and all the "wanna be's"
No one wants to be themselves these days
Still there's nothing to hold on to but these days..."

...kad god se sjetim toga, njega..ili bilo cega sta me podsjeca na njega, a pun kurac toga me podsjeca na njega, samo osjetim kako mi dolaze suze na oci i kako u meni raste zelja da ga mrzim, da ga mrzim iz dna duse...i to me iscrpljuje..i sve je sjebao..totalno, ne samo mene...osjecam tu neku prazninu u zraku, bezvoljnost...ravnodusnost...i tu tugu, neizmjernu tugu koju vise ne mogu podnijeti..koja izbija iz svake rijeci clanova moje obitelji, iz svakog koraka i pokreta moje tete...jendostavno nisam vise mogla, i dalje ne mogu, ne mogu im bit blizu, cijelo ljeto sam svih izbjegavala, bila sam svugdje samo ne doma...bilo je nepodnosljivo...mislila sam da cu poludit, ali stvarno, nisam htjela uopce doc doma s posla, nisam htjla pricat s nikim, samo sam htjela da me ljudi puste na miru...nisam mogla poslusat ni svoje omiljene pjesme bez da se sjetim, stalno me nesto podsjecalo...i onda sam pocela mrziti i biti ravnodusna...jer sam mislila da je tako lakse...rekla sam nekim ljudima, ali...to nije bilo to...cijelo ljeto pokusavam mrziti...totalno beskorisan osjecaj u tom trenutku i u toj situaciji, totalno...

"...These days - the stars seem out of reach
These days - there ain't a ladder on these streets
These days - are fast, love don't last in this graceless age
There ain't nobody left but us these days..."

...trenutno ga krivim za sve, bas za sve...ne mogu vjerovat da je to mogao napravit, svima nama...uopce ne mogu pisat o tome, to je nevjerojatno...kako ti se neke stvari cine zanimljivima, a onda...i kako imas neki stav, a onda...se sve sjebe...a sve je trebalo bit tako divno i krasno..stvarno ne mogu vjerovati...niti mjesec dana prije toga je imao rodendan..35 godina, poslao mi je poruku iz kabrioleta s curom na izletu kako se zene druge godine, a ja sam se jos ljutila na njega jer je rekao da me nece pozvat na vjencanje...tjedan dana prije toga mi je pricao za ruckom kako mu je bilo na koncertu od rhcp i planirao sa curom i mamom put u italiju...kao poklon za njen rodendan...ne mogu vjerovat...i dalje ne vjerujem..ne mogu prihvatiti da ga vise nema..da je moja najjaca mrznja u zivotu usmjerena na kup pepla na mirogoju...ne mogu vjerovat...

"...Jimmy shoes busted both his legs, trying to learn to fly
From a second story window, he just jumped and closed his eyes
His momma said he was crazy - he said momma "I've got to try"
Don't you know that all my heroes died
And I guess I'd rather die than fade away..."

...ne mogu i dalje vjerovati da sam bila sretna i vesela jer sam u zagrebu na pripremama, ne mogu vjerovati da je to bio sasvim obican dan..ne mogu vjerovati da je moj nono tad imao rodendan..najgori u svom zivotu...a i moja teta 3 dana posije...ne mogu vjerovati da sam nakon toga morala jos 2 dana na pripeme..da sam morala taj tjedan, taj odvratan tjedan zivit kod brata i ucit...za jebeni prijemni koji mi nije bio ni na kraj pameti, definitivno ni na kraj pameti...da samo morala trosit i to zadnje dragocjeno vrijeme na njega kojeg ionako vise nije bilo, na sva sranja oko svega toga, na suze , na pokusaje koncentriranja i odstranjivanja raznih slika i sjecanja koja su mi se vrtila po glavi...i dalje ne mogu uopce vjerovat da sam ja taj prijameni prosla jer mi je bilo totalno svejedno...tada mi je stvarno sve bilo totalno svejedno..samo sam htjela ne razmisljati, ne pricati, ne gledati, ne slusati..htjela sam se totalno distancirati, nisam imala snage za kontaktirati bilo koga...nisam imala snage...smao sam razmisljala o tome kako je to mogao napraviti i zasto...zasto svojoj curi koju je obozavao, zasto svojoj mami kojoj je bio jedina pozitivna stvar u zivotu, zasto mojim starcima koji su ga obozaval kao da je njihov sin, zasto mom bratu koji ga je cijenio, nonetu i noni koji su ga dizali uvijek iznad svega, zasto meni kojoj je bio stariji brat, moj jedini bratic...zasto bas tjedan dana prije mog jebenog prijemnog koji mi je tada bio najvaznija stvar na svijetu, a znao je to...a sad ne zna da sam ga prosla...zasto sad nije tu da bude ponosan na mene nego je totalno unistio taj trenutak koji mi je trebao donijeti toliko srece...zasto mi je sve to uskratio...zasto...je to uopce morao napraviti...

"...These days - the stars seem out of reach
But these days - there ain't a ladder on these streets
These days are fast, love don't lasts-in this graceless age
Even innocence has caught the morning train
And there ain't nobody left but us these days..."

...a trebao se ozeniti druge godine, rekao mi je to...trebala sam ga pobijediti u mini golfu, to sam oduvijek htjela...trebali smao njegovu curu naucit igrat briskulu i tresete...imao je jos toliko toga za napraviti...imao je jos toliko toga za proziviti...ne zelim to prihvatitit, ne mogu..da je on to htio...da je bio toliko sebican i glup...i ocajan...i, i, i.......da ga vise nema....da je tako mogao usnititi tolike ljude...prvi put u zivotu sam vidila brata kako place...prvi put sam osjetila tu neku ubitacnu bol i tugu...kad znas da nekoga vise nema..i to jer je on tako odlucio...i ne mozes se nikako pomiriti s tim...nikako ne mozes prestat plakat..ne mozes pogledati te unistene ljude u sobi oko sebe...njihova lica, prelomljenje glasove, suze......tu tako vedru i simpaticnu curu...ne mogu vjerovati i dalje..nakona vise od 2 mjeseca...ja...

"...I know Rome's still burning
Though the times have changed
This world keepd turning round and round and round and round
These days..."

...i dalje nemam snage..zelim ga mrziti, iz dna duse, a ne mogu...ne mogu nista osjecati jer ne mogu vjerovati...nikad ne bi bila ni pomislila...ne mogu to shvatiti..nikako...ironicno, zapravo, jer sam i radnju pisala o tome i bilo mi je ful zanimljivo, a sad...ali tako glup razlog...to jebeno oprostajno pismo procitano jutro prije prijemnog, taj rukopis, ta savrsena slova...ne mogu vjerovati...da ga vise nema...unistio je toliko toga..sve te ljude...sve moje uspomene koje me vezu uz njega, a ima ih puno...sve to je...tako komplicirano i glupo...i sve je sjebano, i dalje...a ljudi to ne znaju..i onda misle da je sve okej i ja se trudim da tako izgleda, ali nije...stvarno nije sve okej...ne osjecam vise nista kako treba..ne osjecam vise ljubav, ne mogu, previse je...ne osjecam nista...ne suosjecam...nista vise nije isto kao prije...vjerojato su ljudi oko mene imali dojam da sam cudna jer stvarno nisam mogla davati nikakve savjete, nisam mogla slusati...misli su mi bjezale, a traziti savjete od totalno unistene osobe je jako besmisleno...jer tuga oko izgubljenog decka, propustenog ispita na faxu, ne prolaska prijemnog ili svade izmedu prijateljica su mi izgledale tada taaaako sitno i beznacajno..oprostite, nisam imala pravo suditi, ali ta tuga, bijes i mrznja su bile neizmjerno sitne prema svoj toj tuzi, mrznji i bijesu koje sam ja u tom trenutku osjecala...

"...These days - the stars seem out of reach
But these days - there ain't a ladder on these streets
These days are fast, love don't lasts-in this graceless age
Even innocence has caught the morning train
And there ain't nobody left but us these days..."

...trenutno za sve krivim njega...i to sta si je napravio...mozda i nije on kriv...ali ja znam da se sve promijenilo u meni...kako neko moze biti tako sebican...ne mogu shvatiti...mogu trenutno samo mrziti, biti ravnodusna i nesto zeljeti, ali neke dublje osjecaje trenutno ne mogu..mogu samo plakati...i to jako jebeno dugo...a toga mi je vec dosta, stvarno...jer nemam snage...nisam niti imala snage do sada napisati taj post, ali znam da postoji mogucnost da puknem svaki put kad se malo napijem, a to ne zelim, mrzim to...ne zelim s nikim pricati, nemam snage, ne zelim da ljudi znaju, zelim samo da....ne znam sta....da se to nije desilo, heh...da on nije bio tako glup i sebican...ali kako je mogao uopce pomilsiti...da je smao malo razmislio..sve se moglo sredit...sve zbog posla, heh, tako nas uce, sve za novac, tako nas odgajaju, heh, ma divno....a sta je s osjecajima, sta ne bi ljubav trebala bit jaca od svega..zasto onda nije?! zasto me ljudi uvjeravaju da je ljubav najjaci osjecaj i da poobjeduje sve, kad nije tako..ocito..zasto da onda volim...kad nikome nije bitno da li ga neko i koliko ga neko voli kad dode trenutak da se odluci da li se suociti s problemima ili se objesiti...zasto...da ..onda..uopce...volim...koga..cemu...

"...These days - the stars seem out of reach
These days - there ain't a ladder on these streets
These days - are fast, nothing lasts
There ain't no time to waste
There ain't nobody left to take the blame
There ain't nobody left but us these days"

..nemam snage, ne mogu razmisljati o tome, ne jos..mozda nikad niti necu, ali sad je to previse za mene...sve je trebalo bit tako jendosatvno i lijepo...zasto se uvijek sve mora sjebat..zasto njega vise nema...zasto je sve tako...tkao...sjebano...zasto je moralo proc 17 godina a da sam bila na 1 pogrebu u zivotu i onda doc ta jedna godina kad sam ja bila ta kojoj se 2 puta govorilo moja sucut..i btw mrzim te dvije rijeci..mrzim ih iz dna duse..ne zelim ih nikad vise cut, ne zelim..jer to je tako glupo, to je bezosjecajno, to je odvratno...to se kaze jer se mora rec, ne znacim i to nista..pogotovo od ljudi koje uopce ne poznam, ne, to mi ne znaci nista...ne zelim pogrebe, ne zelim mise, to je sve beskorisno...uzalundo..i lazno...jebeno odvratno i grotesko, da jako groteskno...imati jebenog sluzbenog fotografa na jebenom sprovodu, ma ko moze biti trako morbidno bolestan...ja to ne kuzim...kao sta i dalje ne mogu shvatiti ni vjerovati da je on, bas on, to napravio, i da ga vise nema..zauvijek...samo onaj jebei pepeo na onom jebenom groblju koje vise nikad ne zelim posjetiti...nemam snage niti da ga mrzim...nemam snage...oprostite, ali sam stvarno pucala po savovima...nemam vise snage niti za glumiti pred drugima, a moram...i morat cu jos dugo...zao mi je..ispricavam se svima koje sam povrijedila, ignorirala, udaljila, odbila ili bilo sta...zao mi je, mrzim sama sebe trenutno, kad vec ne mogu njega....

-----RIP-----

...vratila sam se iz zagreba, jos prosli tjedan, ali naravno da ne mogu napisat nis novo jer mi ne radi net..i zato se ispricavam sta me nema tako dugo na vasim blogovima i ispricavam se Rain Danceru koji me pokusao nagovorit da napisem novi veseli post..sve cu to napravit, samo da mi se osposobi net...sad imam pauzu na poslu, pa evo, samo kratko, vratila sam se, upisala sam se u zg na psihologiju na filozofski i presretna sam zbog toga :) hvala Rain Danceru na pohvali :) evo, to je to za sad od mene..u sljedeca 2 tjedna ima toliko festivala i koncerata da moram pokusat ic na sta vise toga :) ovo ljeto jednostavno UZIVAM! :)

...ljeto je pocelo, a ja ga propustam..kazem da ga propustam zato jer nisam doma, na moru, ne kupam se u onoj predivnoj toploj vodi, nego sam u zagrebu, ucim, idem na pripreme, svasta...uazs...toplo je, vruce, prazno ovih par dana jer su si mnogi produzili vikend zbog 2 praznika..heh...svi na more, a ja odlazim od njega..kako san se tuzno osjecala :/

"I was sitting on the edge of his bed
Staring at the headlines on the paper
He said, "look at poor gene Kelly
I guess he won't be singing in the rain."
You can take away my heroes
Can you take away my pain..."

..ali dobro, kad se mora nije tesko..smao..sta necu bit doma oko mjesec dana..a to nije bas zabanvo..daleko od svih...a toliko sam se nadala da cu prije dolaska tj odlaska od doma uzivat na Aerosmith, ali ne, hen...kartu imam vec 2 mjeseca, jedva sam tecakala taj koncert od kad sam cula da ce bit...i onda vecer prije saznam...da je sve otkazano, cijeli festival...da mi je neko rekao da je to moguce ne bi vjerovala...otkazano zbog "trombe d'aria" iliti oluje, kise, jakog vjetra, koji je porusio sve, pozornice, stupove sa rasvjetom, zvucnicima, 20ak ranjenih i tako..divno...citav 1 dan cetverodnevnog festivala se odrzao, ali nema veze...Aerosmith ce se raspast, umrijet ili prestat svirat prije nego ikad opet dodu u Italiju, ali nema veze, heh, sta je to u zivotu...nista, osim jedine utjehe prije prijemnomg i nakon srednje skole i trogodisnji san, ali nema veze...

"...Take away my pain
Leave the cold outside
Please don't let it rain
Don't stumble on my pride
Take away my pain
I'm not frightened any more
Just stay with me tonight
I'm tired of this fight
Soon I'll be knocking at your door..."

...ali tu vecer sam shvatila koliko sam u biti sretna u zivotu..jer sam s 3 osobe koje obozavam mogla podijelit svoje osjecaje koji nisu bas bili previse vedri i veseli tu noc, heh...i te su se 3 osobe stvarno i iskreno brinule za moje osjecaje, razumjele me, slusale, pokusavale oraspolozit na onaj predivan suptilan zajebantski nacin, ali ne zato jer su mislile da je to nesto nevazno nego zato jer su znale koliko je to meni zapravo vazno i koliko mi je znacilo, pa su mi htjeli ublazit razocarenje, bijes i tugu...zahvalna sam i Betti i seki i Njemu, jako...ne znam kako bi biz njih...a sad ih naravno nema, tu, i necu ih vidit jos dosta vremena...

"...She was standing by the edge of his bed
Staring at the message on their faces
He said, "what else can you do babe?
I guess I won't be coming home again."
They just took away all my promises
Make them take away my pain..."

...i ja bi sad trebala ucit...i pripremat se..a meni se ne da...jer im aprevise poznatih ljudi tu+brat koji ne zeli prihvatit da trebam ucit...heh...ali izdrzat cu, moram...samo kad bi znala da ce se to isplatit...ali nema smisla..kad sam tu, stalno imam nesto za radti, da sam doma bila bi mirna, nikog ne bi zanimalo di sam, sta sam, sta radim..a sad kad sam tu me svi zovu na pijacu, svih zanima di sam i sta radim..naporno je...

"...Take away my pain
Leave the cold outside
Please don't let it rain
Don't stumble on my pride
Take away my pain
I'm not frightened any more
Just stay with me tonight
I'm tired of this fight
Soon I'll be knocking at your door..."

...ne znma, i onda ne razmisljam o ljudima koji su doma...i onda je ok, ali akd pocnem razmisljat vise nije okej...to ne volim...ne volim to sta ne znam da li to znaci da mi ti ljudi nisu TOLIKO bitni ili ne...ne znma da li to sta ne placem stalno za njima ili ne mislim svaku sekundu na njih znaci da ih ne volim dovoljno, da mi je isto dobro i bez njih..? ne znma, to sam se uvijek pitala, jer svaki put kad idem negdje se iskljucim, i ne mislim na nista izvan mjesta di se nalazim..jer jendnostavno, uvijek nesto radim, prilagodavam se novim stvarima, novim kulturama, novim navikama, a i vjerojatno zato ejr volim ponekad pobjeci od svih i svega...ali sad to nisam htjela...i zato vise ne znam...

"...His final scene
The actor bows
And all those years
Are gone somehow
The crowd applauds
The curtain falls..."

...zato mislim da nikad ne bim ogla imat vezu na daljinu...zato se uvijke pitam mogu li nekoga stvarno iskreno voljeti u istoj mjeri koliko mi se cini da neki ljudi vole neke ljude...jer ja ih volim, stvarno, i fale mi, kad mislim na njih, na nesto sta me veze s njima, na neke uspomene, doagadaje i slicno...ne znam, nemam svoj mir, svoju privatnost, svoj ivotni prostor..i tako ce bit mjesec dana, a to mi se ne svida...sama sam jedino dok hodam po gradu do priprema i mozda od priprema, u tramvaju i dok ga cekam..i to je to...ne svida mi se...

"...I was standing by the edge of the water
I noticed my reflection in the waves
Then I saw you looking back at me
And I knew that for a moment
You were calling out my name
You took away my hero
Will you take away my pain..."

...slusam dream Theater, i moja majka je rekla da joj se svidaju, i pitam se zasto nisam isla na koncert, a onda se sjetim da nisam jer sam mislila da cu na Aerosmith, heh, ali nema veze...nema veze sta sam i to propustila, nema veze sat cu propustit i Dropkick murphys bog promocije i glupog filozofskog fakulteta koji mi je sve manje jasan, ali ajde, kao tako mora bit...nema veze sta mjesec dana necu ni vidit more, nema veze sta necu vidit ni Njega, smao da se upisem na taj jebeni fax, ako ne ce sve to bit uzaludno i besmisleno i jako, jako tragicno...

"...Take away my pain
Let the cold inside
It's time to let it rain
There's nothing left to hide
Take away my pain
I'm not frightened any more
I'm learning to survive
Without you in my life
Til you come knocking at my door"

...mah, smao jedan brzinski post, ne da mi se niti ispravljat gramaticke greske, oprostite, ai laptop od tete ima onaj mali mis u obliku crvene tockice izmedu tipki koji me jako iritira i nije ni malo zabavan za rukovanje, uglavnom, ispricavam se jos jednom...i na besmislenosti posta, samo mi je trebao kratak odmor od ucenja...a sad nastavljam..ili idem u kino..heh...mislim da cu ipak morat nastavit, heh..........

...evo me opet, dugo me nije bilo, zbog skole, zbog manjka inspiracije, zbog svega...ali sad mi se nekako opet pise, ne znam, valjda opet imam potrebu o necemu bolje razmisliti, a to mi je puno lakse kad o tome necemu pisem...tako da, evo...

"I could stay awake just to hear you breathing
Watch you smile while you are sleeping
While you're far away dreaming
I could spend my life in this sweet surrender
I could stay lost in this moment forever
Every moment spent with you is a moment I treasure..."

...bila sam u petak na maturalnoj od prijateljice, super prijateljice...moja maturalna je odavno prosla, skola mi je zavrsila i dosla sam na ono sta sam toliko cekala, daleko sam od svih tih ljudi, profesora i razreda...ali, kad sam gledala njihove slajdove sa slikama, iako ne znam dosta ljudi u tom razredu, sve su me njihove slike podsjetile na moj razred..maturalni izlet u spanjolskoj, kafic u kojem smo stalno skupa pili, parkici, sve...odjednom su mi se izvrtili toliki filmići i slike u galvi, a stalno sam govorila da ne volim taj razred...ocito ipak neke stvari ostanu u sjecanju...svi ti nasi zajednicki trenuci, ne znam, nekako...osjecala sam se cudno...sva sam se najezila...to je to, gotovo je, kraj, nema vise toga, sad pocinje novi zivot, opet...4 godine po 4 godine, samo sta je ovo drasticnije, nije udaljenost 30 kilometara, nego puno vise...nije mi zao, stvarno nije, ali opet...ne znam...

"...Don't want to close my eyes
I don't want to fall asleep
Cause I'd miss you baby
And I don't want to miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
I'd still miss you baby
And I don't want to miss a thing..."

...jos uz to, u pozadini je svirala ova predivna pjesma...ah, jos 12 dana..nadam se da cu je cut u zivo...i jos je kraj mene sjedio On, nikad tako elegantan, u odjelu, heh, savrsen...i moja "seka" i jos jedna preijateljica...a ja odlazim, u zagreb..to nije tako daleko, ali nije ni blizu..a oni, oni svi ostaju tu...da, tu blizu...a mene nece bit...bit ce koncerata, bit ce hedoniziranja po parkicima, bit ce svega, ali mene ne, tu, s njima...jos ovo ljeto, jos samo 2 mjeseca, jer od ovog zadnjeg ljeta koje imam za provest s njima moram 1 cijeli mjesec odvojit za pripreme, prijamni i slicno u zagrebu...a toliko zelim u taj velegrad, na taj fax...i toliko sam se veselila tome, da sta duze budem tamo, a sad...svaki put kad sam s njima i zajebavam se i vecer izgleda odlicno, u jednom mi trenutku prode kroz glavu da je to to, jos ovo ljeto, jos malo takvih trenutaka, veceri, koncerata...a onda fax..ako se upisem naravno, ali to je druga prica...a to nije fer...toliko to zelim ,a opet...bojim se...sad mi je tako super...ne zelim zauvijek to izgubiti, ne zelim zauvijek njih izgubiti...

"...Lying close to you feeling your heart beating
And I'm wondering what you're dreaming
Wondering if it's me you're seeing
Then I kiss your eyes
And thank God we're together
I just want to stay with you in this moment forever
Forever and ever..."

...dobro, znam, zauvijek je teska rijec..i izgubiti i isto...ali realno, ja odlazim i ne planiram biti bas cesto doma zbog..ma prvenstveno zbog starci, jer jedva cekam da se maknem od njih...i zato, ne znam..oni nece dolazit u zg...to znam sigurno...a ni On sam..ne zelim to ni trazit od Njega...a ne zelim ni razmisljat o tome...ne, ovo ljeto zelim da bude savrseno ko nikad do sad, zelim iskirostit svaki trenutak...I don't want to miss a thing, ali...ne zelim se u svakom tako wow trenutku sjetit da je to samo ovo ljeto, i onda se sve mijenja...bit ce jos ljeta, ali to ne ce bit to...

"...Don't want to close my eyes
I don't want to fall asleep
Cause I'd miss you baby
And I don't want to miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
I'd still miss you baby
And I don't want to miss a thing..."

...ne mogu ne pisat o Njemu, nema sanse...ne mogu ne razmislajt o nama poslje, nakon ljeta, kad idem u zg..jer On ostaje tu..a ja cu bit daleko...a s Njim mi je sve ljepse i ljepse..i sve teze mi se rastat od njega kad znam da ga necu vidjet najmanje tjedan dana...i kad znam da imamo jos samo par mjeseci...i onda sta...ne znam...jer ne mogu ostat s Njim..a ne mogu ni ostat samo u kontaktu s Njim, jer..ne znam, mislim da je to nemoguce..a ne zelim zavujek izgubit se veze s Njim...ni o tome ne zelim razmisljat, ali...kad je tesko...kad znas da se blizi kraj necemu sta ti je tako savrseno...i, i, i...ne znam...svaki put kad kazem da ne zelim razmisljat o tome, pocnem, dode mi, sjetim se, postanem svijesna toga...

"...I don't want to miss one smile
I don't want to miss one kiss
I just want to be with you
Right here with you, just like this
I just want to hold you close
Feel your heart so close to mine
And just stay here in this moment
For all the rest of time..."

...zato mi ova pjsma upravo sad iznimno pase...jer je tako..isitnita...i tako bolna...i tako...savrsena...ima vremena, heh, to sam stalno govorila, a sad shvacam da ga bas i nema toliko..jer sve tako brzo polazi...pogotovo sad, kad nema skole, kad radim...drugacje je i brze prođe..a da ne pricam onih mjesec dana u zg...iako ne znama niti da li cu proc prijamni...i strah me ako ne uspjem...jer svi, ali bas svi govore da cu ja to sigurno uspjet, da tko ce ako ne ja...da se ne brinem, da ja to mogu jer sam super, ovo, ono...ali ja to ne zelim slusat!! to me tako ubija..toliko ljudi vjeruje u mene, a ja ne vjerujem sama u sebe..trebam uopce pocet ucit, ako ne, jebes vjeru u sebe...i ako sjebem cu sve te ljude razocarat i ne znam kako cu to izdrzat...nisam nikad voljela pritisak i "ohrabrujuce" izjave tipa "ja znam da ti to mozes" ili "siguran sam da ces uspjet, pa ti si pametna i sposobna"...ali kad ima jos toliko pametnijih i sposobnijih od mene koji zele isot sta i ja...

"...Don't want to close my eyes
I don't want to fall asleep
Cause I'd miss you baby
And I don't want to miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
I'd still miss you baby
And I don't want to miss a thing..."

...najrade ne bi nikom nista rekla..kao za ispit iz voznje..znalo jer mozda par ljudi..i uspjela sam, prosla sam ga iako sam mislila da nemam sanse...i onda je bilo lakse, poslje, rec ljudima da sam prosla nego da nisam a da su oni znali da imam ispit...mrzim pritisak,. oduvjek sam ga mrzila..i mrzim to sta ljudi toliko vjeruju u mene...a ja uopce nisam toliko sposobna, ni pametna koliko oni to misle...uzas...ne znam, samo da to prode..moram pocet mislit pozitivno...moram se natjerat..moram pocet ucit..moram se pocet trudit...moram...jer se stvarno zelim upisat na taj fax, ne zelim nikog razocarat...mrzim kad nekog razocaram...mrzim one poglede, ona pitanja u sltilu "ma sta je bilo? kako se to tebi moglo desiti?" ...evo ljudi, desi se i najboljim, pa kako nece i meni, heh...uzasno...

"...Don't want to close my eyes
I don't want to fall asleep
I don't want to miss a thing"

...sad, sad je jos uvjek sve okej...samo da prodem prijamni..pa ce opet bit sve okej...onda cu se samo deprimirat zbog tog zadnjeg, prekratkog ljeta, zbog Njega i njih, zbog odlaska za kojim zudim vec toliko godina, heh...tragicno...nikad ne bi bila ni pomislila da ce mi zbog icega biti zao sta odlazim...tuzno, cudno...tragicno...sve se mijenja..heh...ali..nema veze, moja buducnost je ipak najvaznije, ne? heh, da...zato, samo da prodem prijamni i sve ce bit u redu..heh..kako da ne, ali ajde..to je bitno, to je najbitnije, ne smijem ih razocarat, ne smijem unistit svoju buducnost, heh, ne smijem bacit u vodu tolike godine skolovanja, jelda? kako to pateticno zvuci, a moram se uvjerit da je tako...ne zelim rjeci ohrabrenja, ne zelim mislit o tome, ne zelim se rastat s ljudima koje volim, ne zelim ne proc prijamni, ne zelim mislit negativno, samo zelim da to napokon prođe..............................................................................................................................
..................to je previse za mene.................